Kao tinejdžer bio je neobično privučen maštovitom stranom matematike i fizike, a jednako ga je zanimao i Michelangelov rad koji je pomno proučavao. Ova su ga dvostruka zanimanja potakla da se poigra svojom maštom pa je razvio danas poznate „kreativne umne igre“ u kojima bi sam sebi postavio neko zanimljivo pitanje, a zatim bi potpuno pustio mašti na volju.

U jednoj od svojih najpoznatijih kreativnih igara Einstein je zamislio da se nalazi na površini sunca i, zgrabivši jednu njegovu zraku, putuje izravno od sunca brzinom svjetlosti na sam kraj svemira.
Kad se našao na „kraju“ svog puta, na svoje zaprepaštenje zamijetio je da je gotovo upravo ondje odakle je i krenuo. Bilo je to logički nemoguće: ne možeš zauvijek putovati pravocrtno i završiti na mjestu gdje si započeo.

Zato je Einstein zajahao drugu sunčevu zraku, s drugog dijela sunčeve površine pa ponovno pošao na pravocrtno putovanje do samog kraja univerzuma. I opet je završio tamo odakle je krenuo.
Polagano mu se počela otkrivati istina: njegova mu je mašta govorila veću istinu od logike. Ako „zauvijek“ putuješ pravocrtno i neprestano se vraćaš u blizini mjesta odakle si krenuo, tada to „zauvijek“ mora biti barem jedno od ovo dvoje:  na neki način zakrivljeno i omeđeno granicom.
Na ovaj je način Einstein došao do jednog od svojih najvećih spoznaja: naš je svemir zakrivljen i konačan. Do  ove spoznaje nije došao samo razmišljajući desnom stranom mozga, već kombiniranjem svojih znanja o brojevima, riječima, redu, logici i analizi te svoje nepregledne mašte, svijesti o prostoru i sposobnosti da vidi cijelu sliku. Njegovi su uvidi savršen spoj i zajednički rad obiju strana mozga.