Potiču li nasilne videoigre agresiju?

17. 12. 2012

Piše: Maja Šerić, mag.psih.

Zadnjih desetljeća u medijima je prisutna rasprava o mogućem negativnom utjecaju izloženosti nasilnim sadržajima na djecu i adolescente.

Posebna pozornost posvećena je nasilnim video-igrama za koje se iz više razloga smatra da imaju veći učinak na ponašanje, misli i osjećaje nego npr. gledanje TV-a ili slušanje glazbe.

Video igre, za razliku od pasivnog gledanja televizije ili slušanja glazbe, zahtijevaju aktivnu uključenost. Igrači nasilnih video-igara također imaju veću vjerojatnost poistovjećivanja sa fiktivnim likom kojeg igraju. I naposljetku, nasilne video igre nagrađuju nasilno ponašanje kroz npr. dobivanje bodova ili napredovanje na iduću razinu. Roditelji i stručnjaci diljem svijeta ukazuju na razne probleme u ponašanju djece i adolescenata za koje smatraju da su povezani s igranjem nasilnih video igara.

Nedavni ekstremno nasilni događaji istaknuti u medijima dovedeni su u vezu s igranjem nasilnih videoigara od kojih je najpoznatiji slučaj masovnog ubojstva u školi Columbine, 1999. Međutim, igranje video-igara u današnje vrijeme spada u gotovo univerzalno ponašanje, te ga nije problem dovesti u vezu s ovakvim nasilnim činovima.

 

Što pokazuju istraživanja?

Rezultati psiholoških istraživanja u ovom području i dalje su nejasni i često se dolazi do potpuno suprotnih zaključaka. Neka istraživanja (npr. Anderson i suradnici, 2010) pokazuju kako izloženost nasilnim sadržajima u video igrama služi kao rizičan faktor za pojačanu agresiju, te smanjenu empatiju i prosocijalno ponašanje.

S druge strane, istraživanje koje je proveo Ferguson (2007) ne samo da nije potvrdilo gore navedene zaključke, već je pokazalo i pozitivne učinke video-igara kao što je porast vizualno-spacijalnih sposobnosti. Ovisno o tipu igre, istraživanja su pokazala da video igre mogu poboljšati radno pamćenje, kritičko mišljenje, rješavanje problema, pismenost te mogu poticati empatiju i povjerenje. Iako u nekim slučajevima, kao što je tzv. „ovisnost o video-igrama“, može doći do socijalnog izoliranja, istovremeno video igre mogu i poticati prosocijalno ponašanje i sklapanje prijateljstava.

 

Roditelji oprez!

Ovdje je važno istaknuti da za svaku video-igru ima naznaka dobi za koju je prikladna, a i informacije o njihovom sadržaju lako su dostupne. Budući da su roditelji glavni odgovorni za odgoj vlastite djece, na njima je i da obrate pozornost na to kako im djeca provode slobodno vrijeme. Iako i dalje ne postoje jasni dokazi o utjecaju nasilnih videoigara na agresiju, može se zaključiti da nema razloga za dizanje tzv „moralne panike“. I dalje postoji mogućnost da se one odražavaju na ponašanje, misli i osjećaje igrača, ali u značajno manjoj mjeri nego što se generalno misli.

Nasilni sadržaji, u video igrama i općenito, više služe kao okidač za agresivne misli i osjećaje koji već otprije postoje. Neki smatraju da veći utjecaj na nasilje ima samo natjecanje u igricama, a ne nasilni sadržaj. Bitan je i sam kontekst igranja takvih video-igara, tj. da li se radi o prijateljskom druženju ili o asocijalnom ponašanju kada igrač gubi interes za druga životna događanja.

Čini se da sve ovisi o nečijoj osobnosti, pozadinskim informacijama (kao npr. informacije o domu, obitelji, školi) te načinu na koji se igra. Neki (ili svi) od ovih čimbenika mogli bi bolje objašnjavati agresivno ponašanje nego samo igranje nasilnih video igara što bi buduća istraživanja trebala uzeti u obzir kako bi se dobili jasni odgovori da li, na koji način, te kod koga, nasilne video-igre potiču agresiju.

 

Ostavi komentar