Centar uspjeha

Piše: Danica Ružić

Ivo je upravo došao doma iz škole. „Zdravo Ivo, kako si, što je bilo u školi danas?“ upita ga majka. „Dobro.“ „Jesi li dobio kakvu ocjenu?“ „Ne.“ „Treba li ti možda pomoć oko nekog predmeta? Imaš li uskoro kakav test?“ „Ajme mama, zašto me sada ispituješ i napadaš?! Pusti me na miiiruu!“ Da li Vam je ovakav „razgovor“ poznat?

Vjerujem kako svaki roditelj u nekom trenutku shvati kako se njegovo maleno djetešce gotovo preko noći pretvorilo u nešto vanzemaljsko. Međutim, ne mora uvijek biti tako. Naime, jedna od najčešćih prerpreka s kojima se susreću roditelji tinejdžera je komunikacija. Često ih ne razumijemo, ne znamo kako s njima razgovarati, čini nam se da nikada nisu raspoloženi za razgovor i zapravo se često pitamo razgovaramo li mi to sa zidom?

Kako djeca (tinejđeri) razumiju stvari…

Dijete u pubertetu mogli bismo usporediti sa velikim gradilištem. Temelji su postavljeni, no izgradnja u vis tek započinje, što zahtjeva veliku količinu planiranja, snage i truda, ali i nadgledanja od strane radnika u zaštitnim kacigama – u ovom slučaju roditelja. To je razdoblje u kojem se ne razvija samo tijelo, nego i um. Razvijanjem živčanih stanica, stvaraju se nove autoceste moždanih puteva, na kojima katkada može doći do zastoja i sudara što dodatno narušava komunikaciju.

Kod djece se mijenja način razmišljanja od apsolutističkog prema relativističkom, odnosno počinju shvaćati da ono što čuju od roditelja i učitelja katkada nije jedina i apsolutna istina, već da je znanje relativno, u smislu da svatko kroz iskustvo stvara svoju osobnu sliku svijeta. Počinju preispitivati informacije koje dobivaju o svijetu, i preoblikuju kako bi ih ukolopili u postojeću strukturu informacija. S vremenom postaju i sve kritičniji prema svijetu i drugima oko sebe.

 Jedva čekaju da u potpunosti prijeđu u svijet odraslih, dok s druge strane nikada ne žele odrasti. Imaju potrebu zabavljati se, ali i žele da ih se shvati ozbiljno. Smatraju kako ih nitko ne razumije, da su posebni i drugačiji od ostalih, no ipak se žele uklopiti u društvo. Tu su i brojne nove brige – od naizgled banalnih oko toga što obući i kakvu frizuru složiti do onih vezanih za izbor srednje škole, fakulteta, karijere. Uz sve to ne čudi nas što je u razdoblju od 12. do 18. učestalost sukoba s roditeljima u drastičnom porastu.

Kako komunicirati s tinejdžerom?

Prijelaz sa odgajanja djeteta na odgajanje adolescenta zahtjevan je i od Vas traži stjecanje novih vještina. Jedna od njih je i vještina uspješnog komuniciranja. Nedavno je na našem portalu objavljen i članak o aktivnom slušanju, koji Vam također može pomoći u shvaćanju onoga što Vam sin ili kćer zapravo žele reći.
Roditelji u razgovoru s djecom često koriste rečenice poput „Gdje si bila, znaš li koliko je sati?“ „Opet nisi oprao suđe!“ i „Kako se to ponašaš?“ Ovakve rečenice pripadaju u kategoriju tzv. Ti-poruka, jer u sebi sadrže riječ „ti“, a iza njih se zapravo krije omalovažavanje, okrivljavanje i prigovaranje. Djeca se zbog ovakvih poruka često osjećaju bezvrijednima, te postaju skloni suprotstavljanju i svađi. Ti-poruke su obeshrabrujuće i ne potiču suradnju, a njihovom primjenom malena kuhinja prepuna neopranog suđa najednom postaje ratna fronta Trećeg Svjetskog Rata.

Tehnika korištenja Ja-poruka

Ja-poruke sastoje se od tri djela:

• opisa ponašanja
• naših emocija
• osjećaja te posljedica

1. Prvo je potrebno jasno objasniti što se točno dogodilo ili što je on/a napravio/la,
2. potom valja iznijeti svoje osjećaje vezane uz takvo ponašanje
3. i na kraju pojasniti posljedice do kojih takvo ponašanje vodi.

Na primjer:

• „Kada ovako kasno ostaješ vani i ne javiš mi se, ja sam zabrinuta, jer ne znam gdje si.“
• „Kada se ovako umoran vratim sa posla i nađem pun sudoper posuđa, osjećam se loše, a volio bih da podijelimo odgovornosti.“
• „Razočarana sam tvojim neodgovornim ponašanjem i bojim se da ćeš radi toga jednog dana nastradati.“

Što ćete dobiti ovakvom komunikacijom?

Kao što se vidi iz primjera, ja-poruke  specifične su po tome što su sadržajem usmjerene na Vas same, a ne na Vašeg tinejdžera. Pritom jasno govore o ponašanju i izazvanim osjećajima, bez vrednovanja ličnosti ili osobe, te nikoga ne osuđuju ni okrivljuju. One su tehnika nenasilne komunikacije, i daju mogućnost iskazivanja potreba i želja. Konstruktivne su, konkretne i usredotočene na specifičan problem. Ovakve poruke djeci pomažu da uvide način na koji njihovo ponašanje utječe na Vas. Ja-poruke otvaraju komunikaciju, pokazuju djeci da smo spremni na razgovor i na traženje obostrano prihvatljivog rješenja. Šaljemo im poruku da nam je osobno važno da s nama podjele svoje osjećaje i stavove, kako bi pridonijeli rješavanju problema. One ne vode izbjegavanju konflikta, već otvaraju komunikaciju oko uzroka konflikta.

Djeca na Ja-poruke mogu reagirati željom za razgovorom o navedenoj temi. U tom je slučaju potrebno primijeniti tehniku aktivnog slušanja u kombinaciji sa Ja-porukama, kako bi se ostvarila što kvalitetnija komunikacija. Tinejdžeri rijetko kada pokazuju želju za razgovorom pa ovakve prilike maksimalno iskoristite!

Promjene koje pubertet unosi u obiteljske odnose katkada su teške za sve uključene. Vas muče drugačije brige nego vašeg tinejdžera – možda se osjećate tužno gledajući svoga sina ili kćer kako pakira kofere i napušta fazu djetinjstva. Brinete o seksu, drogi, nasilju, njihovim prehrambenim navikama, ocjenama i prijateljima. U tome niste sami. Mnogi roditelji imaju problema sa prihvaćanjem činjenice da im djeca postaju neovisna. Mnogi se teško nose sa novonastalim osjećajem beskorisnosti. Međutim, na svom putu prema zrelosti adolescentima je potrebna sva pomoć roditelja koju im oni mogu pružiti.

U komunikaciji sa sinovima i kćerima tinejdžerima uvijek imajte na umu šalabahter za Ja-poruke: „Kada se ________, ja se osjećam _________, zato što ________.“

Uz malo truda s jedne i druge strane, uspjet ćete na temeljima jednosobnog stana izgraditi prekrasnu vilu, kompletnu sa bazenom, terasama i sobom za goste. Vjerujte, isplatit će se!