Centar uspjeha

Prevela: Laura Marković, mag.psih.

Samoprijezir i što možemo učiniti u vezi s tim?

Neki ljudi su imali tako lošu sreću da su ih roditelji zanemarivali, zlostavljali i omalovažavali i na taj način sprječavali razvoj njihovog zdravog samopouzdanja…

Neki ljudi o sebi misle loše zbog fizičkog izgleda, onesposobljenosti, ili zbog nekog drugog razloga koji samo oni znaju. Istraživanja konzistentno pokazuju da je teško biti sretan bez samopouzdanja.

Kako naučiti nekoga tko ne voli sebe – da se zavoli?

Što u vezi sebe ne volimo? – Ljudi puni samoprijezira misle da ne vole ništa u vezi sebe, ali ovo nije gotovo nikad točno. Češće, kada ih pitate što ne vole kod sebe, daju konkretne odgovore: ne vole kako izgledaju, ne vole to što ne napreduju akademski ili profesionalno, ili to što nisu sposobni postići svoje snove. Kada im se npr. predstavi scenarij u kojemu nailaze na dijete zarobljeno ispod automobila u automobilskoj nesreći, činjenica da ih takva scena izbezumljuje i da bi učinili sve da pomognu nije dovoljna da osvjeste plemenitu humanost vlastite reakcije.

Zašto ljudi puni samoprijezira tako lako previđaju svoje dobre osobine i postupke?

Odgovor u većini slučajeva nije to što je riječ o osobama koje imaju negativne osobine, nego o osobama koje svojim negativnim osobinama pridaju neproporcionalno veliku važnost. Ljudi koji ne vole sami sebe priznaju da imaju i dobrih osobina, ali blokiraju svaki emocionalni utjecaj tih pozitivnih djelova sebe.

Izvor samoprijezira čini učenje o tome kako da se volimo teškim zadatkom. U stvari, mnoge osobe provedu cijeli život na psihoterapiji tražeći načine da prihvate same sebe, mučeći se s tim kao da se radi o učenju novog jezika u odrasloj dobi. No, prije nego se promjena dogodi, treba prvo prepoznati i shvatiti izvor vlastitog samoprijezira. Pritom se ne misli na uzrok, kao na događaj iz osobne povijesti.

Prvotne okolnosti zbog kojih se osoba nauči ne voljeti samu sebe, predstavljaju okidač misaonom procesu samoprijezira, koji nastavlja postojati dugo nakon što okolnosti prođu, koji dobiva na snazi što ga se dulje ne rješava, slično lavini koja je sve veća dok joj god ništa ne stoji na putu. Na primjer, možda vas roditelji nisu dovoljno hvalili ili priznavali vaša školska postignuća, možda su vas uglavnom ignorirali, što vas je navelo da zaključite da im nije stalo do vas,što vas je onda navelo da zaključite da niste vrijedni ljubavi i brige. Ova zadnja misao („Nisam vrijedan ljubavi“) a ne sjećanje na ignoriranje od strane roditelja, nosi taj potencijal za samoprijezir i, ako se zarana ne ispravi, dovodi do njega.

Jednom kad se priča o vlastitoj bezvrijednosti ugnjezdi u umu, teško joj se othrvati, pogotovo ako osoba može naći dokaze koji govore u prilog tome. Ali priča je samo priča: nešto što govorimo sami sebi. Može sadržavati elemente istine – da smo neprivlačni, da često griješimo, da nas roditelji nisu dovoljno voljeli – ali na temelju ovih činjenica zaključiti da uopće ne vrijedimo predstavlja ozbiljnu pogrešku u razmišljanju.

Pravi izvor samopouzdanja

Problem je u tome, što mi obični smrtnici, čak i oni među nama koji imaju zdravo samopouzdanje, teško uspjevamo ne oslanjati se na pogrešne izvore samopouzdanja. Okrećemo se onome što Nichiren Buddhism naziva „malo ja“, a riječ je o djelovima sebe koje percipiramo boljima u odnosu na te iste kod drugih osoba. Drugim rječima, samopouzdanje temeljimo na stvarima izvan sebe koje doživljavamo jedinstvenima, a najčešće je riječ o izgledu, vještinama ili postignućima.

No dovoljno je da se dogodi gubitak jednog od tih podržavajućih elemenata, da shvatimo opasnost oslanjanja na njih pri kreiranju osjećaja samopouzdanja. Izgled je, kako znamo, prolazan. Često se udebljamo više nego bismo htjeli. Ponekad se razbolimo, zbog čega više ne možemo tako brzo trčati, tako se dobro koncentrirati, ili tako jasno razmišljati kao ranije. Vrijeme prolazi, a prošla postignuća sve nam manje pomažu.
Ne zagovaramo tezu da je pogrešno temeljiti samopouzdanje na vlastitim kvalitetama. Ali trebali bismo se koncentrirati na kvalitete koje ne zahtjevaju usporedbe s drugima. Trebamo postati svjesni izvornog dobra, koje se u Nichiren Buddhism naziva „veliko ja“, i koje leži u nama. Ako se želimo zaljubiti u vlastiti život – pritom se ne misli na narcističko samozaljubljivanje – moramo marljivo raditi na tome da se svakodnevno ponašamo u skladu sa „velikim ja“. Moramo se učiti mudrosti, suosjećanju i brizi za druge, dok se, dio po dio, ne pretvorimo u osobu kakva želimo biti

Drugim riječima, ako želimo voljeti sami sebe, moramo se prvo  poštovati. Srećom, ovaj proces od nas ne zahtjeva da postanemo osobe koje izvanredno dobro izgledaju ili su nevjerojatno uspješne. Samo je potrebno da postanemo ljudi izvanrednog karaktera – a to je nešto što svatko može. Jednostavan mentalni eksperment govori u prilog ovoj pretpostavci: sjetite se na trenutak neke osobe koja vam je jako draga i promislite što vas kod nje/njega najviše privlači. Vrlo vjerojatno nije riječ o izgledu ili postignuću te osobe, već o njenom/njegovom velikodušnom duhu i načinu na koji se odnosi prema drugima. Način na koji se odnosimo prema drugima glavni je faktor koji odeđuje hoćemo li se svidjeti drugima, ali i sami sebi.

Izgleda da je dobro ponašanje prema drugim ljudima najbrži put do samopouzdanja. Ako imate nisko samopouzdanje, prestanite razmišljati samo o svojim negativnim osobinama. Svi ih imamo. Nema ništa posebno u vezi vaših loših osobina, vjerujte. Umjesto toga usredotočite se na brigu za druge.  Što više budete držali do drugih ljudi, to ćete više držati do sebe.

Preuzeto sa www.psychologytoday.com