Dječji socijalni poremećaj specifičan za Japan

05. 09. 2012

Piše: Matija Rupčić

Krajem 20. stoljeća Japan je postao ekonomski i tehnološki div poznat, između ostaloga, po proizvodnji kompjuterskih igrica. Pošto je napredna tehnologija u Japanu sasvim normalna pojava, svaka prosječna obitelj posjeduje barem jedno računalo i svako dijete je obožavatelj barem jedne takve igrice.

Japanci, pogotovo djeca, masovno provode prekomjeran broj sati igrajući računalne igre. Većina ih je ovisno o njima.

Djeca koja su počela igrati igre u ranoj dobi ne samo da postaju ovisna, već postaju i asocijalna. Virtualni svijet obuzima dječji um. Virtualno je stvarno, a stvarnosti prestaju biti svjesni. Ne žele se odvojiti od računala niti na minutu. Japan je jedina zemlja u cijelom svijetu u kojoj je zabilježen velik broj slučajeva u kojima se djeca zatvaraju i zaključavaju u svoje sobe i odbijaju izaći. Poremećaj je istraživan samo od strane japanskih psihologa, stoga trenutno nema dostupnih radova i istraživanja. No sam poremećaj je već dobro poznat svim Japancima te je sve češća tema japanskih filmova, romana i televizijskih emisija. Stoga su poznate njegove karakteristike.

Djeca se u ranoj pubertetskoj dobi zatvore i zaključaju u vlastitu sobu i strogo odbijaju izaći. Ne otvaraju vrata čak ni vlastitim roditeljima. Roditelji s njima ne mogu komunicirati drugačije nego preko papirića koje šalju ispod vrata, jer neka djeca odbijaju čak i pričati, dok se poneka počinju ponašati histerično na svako približavanje roditelja. Ovakva situacija može trajati mjesecima, a u nekim slučajevima traje i godinama.

 

Zašto do ovog poremećaja dolazi može se samo pretpostavljati

Neki smatraju da uzrok leži u ovisnosti o računalnim igricama. Kada roditelji počnu opominjati dijete i žele mu zabraniti pristup računalu, ono se osjeća napadnutim i ugroženim, te se brani tako što se zaključa u sobu s računalom. Tako može nesmetano sjediti i igrati igrice. Ova je teorija zasigurno barem djelomično točna.

Druga teorija leži u sukobu društvenih vrijednosti i osobnog morala koji nastaje kada dijete osjeća povećanu empatiju, ali ju ne uspijeva izraziti te se razočarava svijetom oko sebe. Zatvaranje u sobu možda je posljedica duboke depresije, pri kojoj dijete odbija komunicirati s vršnjacima i obavljati svakodnevne obaveze.

Uzrok ovog poremećaja vjerojatno leži u obje teorije. On je zasigurno posljedica virtualnog života koji se u pubertetsko doba sukobljava s normalnim psihičkim razvojem. Tako empatički konflikt koji nastaje poprima puno šire i ozbiljnije razmjere nego kada dijete nije ovisno o računalnim igrama. Ovaj poremećaj još je jedno upozorenje kako brz napredak zemlje loše utječe na formiranje zdravih i prilagodljivih ličnosti, te potiče gubitak samopoštovanja i ukorijenjenih društvenih vrijednosti.

 

 

Ostavi komentar