Kako smo izgubili svoju autentičnost?

12. 07. 2017

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije

U ovom članku govorim o ženama koje same sebi krešu krila kako bi se drugi oko njih osjećali dobro u svojoj koži. Onima koje se odriču svoje nesputanosti i slobodne prirode kako bi se njihovi muževi osjećali kao „pravi muškarci“.

Stišću se u uloge koje su puno manje od njih samih kako bi zadržale brak i postojeće odnose u kući i na poslu. Negdje po putu izgubile su pravu sebe i uokvirile se u uloge: Majke, Poduzetnice, Katice za sve, Nemam vremena žene, Ne smijem se isticati žene, Ja sam fina žena…

To je žena koja cijeli život sputava sebe od bivanja natprosječnom, jer njezini roditelji nisu imali kapacitet nositi se s darovitim i živahnim djetetom. To je žena koja godinama ima ulogu u obitelji „Uvijek sam tu za druge“ sada po malo otkriva svoje duboko nezadovoljstvo vlastitim životom i u čudu je što se to sad s njom zbiva, odakle joj takve „gluposti“ padaju na pamet kad je u njenom životu „sve u redu i ništa joj ne fali“.

Žena koja je zadnji put u pubertetu bila „svoja“, sad shvaća da je to bilo zadnji put prije dvadeset godina i od tada je „njegova“, ali ne i svoja. To je žena koja je navukla tamno plavo odijelce i krute lakirane štikle, a duša joj vrišti „Hoću vaaan!“

To je muškarac koji trpi da ga žena gnječi i ne usudi se reći joj „Dosta!“

To je muškarac koji ima slabe trbušne mišiće pa njegovo držanje tijela pomalo podsjeća na tužnu vrbu – savijenih ramena prema naprijed, slabog udaha i dugog izdaha, opuštenog trbuha. Lagano usporen, pretjerano miran tip „koji se ne ljuti“ i ne voli ulaziti u konflikte. Srezao je svoju prirodnu agresivnost.

To je muškarac koji je doktorirao medicinu i na promociju doktorata nije pozvao niti jednog prijatelja, jer mu je muka od tog doktorata i apsolutno mu ništa ne znači. Doktorirao je jer je tako od njega očekivao njegov tata. A u tišini svog stana, ovaj muškarac piše kratke priče i mašta kako će jednog dana, „kad se sve posloži“ dati otkaz na dosadnom poslu i baviti se pisanjem cijeli dan. Svoju autentičnost i snagu ovaj je muškarac morao potisnuti duboko u sebi kako bi i dalje mogao „mirno“ živjeti po obiteljskim pravilima i „ne talasati“.

To je ono dijete koje mirno sjedi na rubu pješčanika i sjetno gleda drugu djecu kako se igraju, jer „se ne smije isprljati“.

To je osoba koja je „skromna“ i nema prevelikih želja. Jer, kad bi poželjela, kad bi samo poželjela… Bye, bye zoni sigurnosti!

 

 

Ovako neki moji klijenti nazivaju svoj zaboravljeni, potisnuti, ali autentični i nepokoreni dio svoje ličnosti:

  •  „Divljakuša u meni“
  • „Imala sam Groove“
  • „Prinčipesa“
  • „Bila sam vođa“
  • „To je ONAJ dio mene“
  • „Logični Ja“

 

Kad ih pitam kad su izgubili taj dio svoje ličnosti odgovori su vrlo slični: u četvrtoj, petoj godini, početkom puberteta… Kad ih zamolim da opišu malo kako im je bilo biti takva osoba, takvo dijete, prvo što kažu je: „Ne sjećam se baš. Samo možda jednog detalja…“

 

I onda pomalo navru sjećanja:

  • „Voljela sam se igrati s dječacima, skakala sam po drveću, imala oguljena koljena…“
  • „Bila sam vođa društva, svi su me slušali, ali radila sam to nekako spontano, bez pritiska. I svima je bilo ugodno, igrali smo se.“
  • „Pričao sam što mi dođe, ne misleći je li to društveno prihvatljivo.“
  • „S prijateljicom sam maštala o studiranju i životu u Londonu. Planirale smo posao tamo, zabavu, kako ćemo se oblačiti. Isprobavale smo šminku koju ćemo nositi. Uf kako je to razdoblje bilo puno života i strasti.“
  •  „ Bio sam prkosan, ne bi htio poslušati jer sam duboko iznutra osjećao da je to krivo za mene.“
  • „Kad bi nešto htjela ili mi nije bilo po volji slobodno sam se derala, bacala po podu, tražila za sebe. Znala sam jasno da to hoću.“
  • „Imala sam svakakve lude ideje, zanimalo me što je to život, kako funkcionira svemir. A onda u nekom trenutku… ne znam ni ja kad, više takvih misli nije bilo. Zamijenile su se nekim drugačijim, svakodnevnim mislima o školi, dečkima.“

 

Jeste li se, i kojih dijelova sebe odrekli kako bi bili prihvaćeni?

 

Preadaptirano dijete – pravila kako se život treba/mora živjeti

Svi smo mi odgojeni. Neki su imali više sreće i uspjeli zadržati veći dio vlastite slobode mišljenja i izražavanja. Drugi, manje sretniji izvukli su deblji kraj pa su „dobro odgojeni“.

Poznajem ženu oštrog uma, snažne volje i čvrstog stava… dobro je poznajem. Takva je bila od malih nogu. Prijateljima svojih roditelja bila je jako zabavna još kao mala, baš zbog svoje inteligencije i britkih odgovora. Međutim, od razdoblja puberteta pa dalje počela je doživljavati da je neki dječaci, a kasnije muškarci odbacuju onda kad bi ona otvoreno pokazala svoj muški, snažni dio ličnosti.

Zaključila je da joj je bolje biti „malo više žensko“ i malo manje iskazivati svoje stavove, koji su često bili dosta radikalni i progresivni za društvo u kojem se nalazila. Njezinom utišavanju pridonosila je i majka sa svojim neprestanim uputama:  „Znaš, muškarci ti se boje pametnih žena.“  Iskustvo u kontaktu s većinom muškaraca pokazivalo joj je upravo to pa je odustala od dijela sebe. Imala je neke muške prijatelje koji su je mogli „izdržati“ cijelu, takva kakva je, dok joj je u društvu žena bilo manje ugrožavajuće, žene su bolje podnosile njezinu snagu. Ostali (naročito u vezama) pokušavali su je na razne načine „spustiti“, pokoriti. U početku bi se oduševili njome takva kava je, a onda u vezi bi se počeli osjećati ugroženo i rezali su joj krila, uglavnom kritikama. I ona je sebi rezala krila – da ne ostane sama.

Danas… vratila je svoje odbačene dijelove sebe, integrirala se i postigla unutarnji sklad – i mirno prihvaća da je mnogi ljudi ne mogu probaviti ni prihvatiti. I zna da to nije njezin problem. I ne pristaje na kompromise, jer postoje oni koji je vole takvu kakva je. I nije sama.

 

Kako vratiti svoju autentičnost?

„Lose your mind and come to your senses“

Fritz Perls

 

  • Dišite dublje i svjesnije
  • Plešite i pjevajte kad vas nitko ne gleda
  • Izbacujte svoju ljutnju
  • Plačite
  • Jedite ono što volite
  • Vježbajte biti sad i ovdje
  • Meditirajte
  • Osjetite i upoznajte svoje tijelo
  • Usporite, usporite, usporite
  • Vježbajte se slobodnije izražavati (verbalno i neverbalno)
  • Dozvolite si pogreške

 

A potom…

Odgovorite na papiru na sljedeća pitanja:

  • Što volite? I što ste voljeli kao mali?
  • U čemu uživate? U kakvim igrama i aktivnostima ste posebno uživali?
  • Što vas zanima? I čime ste se bavili u svojoj glavi i životu kao dijete?
  • Što ste htjeli biti kad odrastete? O čemu ste maštali?

 

Tehnika koju često koristim na ovu temu je izrada kolaža. Iz raznih časopisa izrezujete slike, tekstove, boje i apstrakcije koje imaju veze s vama i vašim životom. Radite to intuitivno, bez previše analize. Potom, sve te slike zalijepite na veći list papira. U sredinu papira nacrtajte sebe ili zalijepite simbol, fotografiju… oko svog lika slažite kolaž. Stavljajte i crtajte u kolaž što god vam padne na pamet, bilo da je vezano za vašu prošlost, budućnost… Dorađujte ga u duljem vremenskom periodu, onako kako vam ideje i inspiracija dolaze.

 

Vratiti svoju pravu prirodu, svoju autentičnost, znači prihvatiti cijelog/cijelu sebe,

ne samo ono što nam se sviđa, već i one dijelove svoje  ličnosti kojih se sramimo,

koji su nam prijeteći i zastrašujući.

 

 

Ostali članci iz rubrike “S psihoterapijskog kauča”

 

coaching savjetovanje centar uspjeha

Savjetovanje/coaching s Irenom Jurjević

irena@centaruspjeha.com

091/5987683

 

 

Jedan odgovor to “Kako smo izgubili svoju autentičnost?”

  1. spomenka says:

    Lijepo pišeš, Irena!

    Pozdrav iz Zagreba!

    Spomenka


Ostavi komentar