Centar uspjeha

Suradnja s portalom “24 sata”: odgovara Irena Jurjević

Draga Irena,

Moj problem je strah, tjeskoba mučne i nabujale emocije od kojih imam osjećaj da ću eksplodirati. Imam osjećaj da u sebi imam toliko negativnih emocija koje mi ne daju da živim normalno. Moj život nije bio uvijek lak. Otac mi je bio alkoholičar, majka stalno u stresu, a i sama sam puna nekih problema. Nikada nisam osjetila da sam voljena. Jedan dio svog života sam provela kod rodbine i to mi je najljepši dio. S roditeljima nisam nikada uspostavila blizak odnos i nažalost nemam nekih osjećaja prema njima. Uvijek sam se osjećala nevoljeno, odbačeno i nikada nisam imala osjećaj da razumiju moje potrebe i moje želje. Možda se i varam, možda oni i nisu željeli biti takvi, ali ja to tako doživljavam.

U psihoterapiji sam i psiholog je mišljenja da su svi ti negativni osjećaji koje osjećam iz djetinjstva i da trebam dopustiti da budu tu i da ih ne potiskujem. Ja se to i trudim. Moram reći da osjećam olakšanje kad radim na sebi ali i bol. Imam baš osjećaj da osjećam duševnu bol. Je li to normalno u procesu ozdravljenja ili sam na pogrešnom putu?

Ponekad me strah da radim nešto krivo, da sam to prihvaćanje i prepuštanje osjećajima pogrešno shvatila… Kako se prepustiti? Bojim se da mi ne bi bilo još gore jer mi to mi stvara nesigurnost. Ponekad mislim da se vrtim u nekom krugu i da ni sama ne znam kakve osjećaje imam, kako se osjećam ni što osjećam. To mi jako smeta jer samo želim živjeti slobodno, sretno i uživati u životu. Ali te neke blokade u meni me stalno koče. U glavi imam toliku zbrku misli od kojih se često i uplašim. Je li to sve povezano s osjećajima i hoće li i te misli proći kad se osjećaji smire? Molila bih te da mi objasniš kako se osjećaji otpuštaju, kako teče proces nakon toga u fazama. Tako bih mogla uvidjeti radim li ispravno na sebi. Unaprijed hvala.
Snježana

Odgovor: Odrastanje uz alkoholičara je sve samo ne lako

Odrasti u obitelji s roditeljem alkoholičarom traumatično je iskustvo. Umjesto sigurnosti, pažnje i ljubavi koje roditelji trebaju pružiti svojoj djeci, dijete alkoholičara proživljava stalnu nesigurnost, strah da se roditelju nešto loše ne dogodi, kaotičnu i zbunjujuću atmosferu, strah od agresije, osjećaje nevoljenosti i odbačenosti. Djeca alkoholičara ne nauče zadovoljavati svoje potrebe, budući da puno energije troše na neuspješne pokušaje spašavanja pijanog roditelja ili onog drugog, koji je i sam žrtva tog pijanstva.

Imajte strpljenja za proces promjene

Odlično za vas je što idete na psihoterapiju. U psihoterapijskom procesu neke probleme naučit ćete rješavati vrlo brzo. No, da biste zaliječili neke duboke i stare rane potrebno je nešto više vremena i strpljenja. Uostalom, sve što ste proživjeli i svi bolni osjećaji nisu nastali preko noći. Uz terapeuta, naučit ćete imenovati svoje osjećaje koji vam trenutno rade konfuziju u glavi; naučit ćete kako se nositi s njima, a ne biti njihova žrtva. Naučit ćete biti podrška sama sebi, i u teškim trenutcima.

Nahranite svoje “unutarnje dijete”

Kakvo god teško obiteljsko breme nosili na leđima i koliko god vam se nekad čini da će vas bolne emocije potpuno preplaviti – sada, kao odrasla osoba niste potpuno bespomoćni. Svi u sebi nosimo “unutarnje dijete”, koje je u nekih ljudi teško ranjeno. Duhovni rast podrazumijeva proces davanja našem unutarnjem djetetu svega onoga što u djetinjstvu nije dobilo, za čim čezne. Važno je znati, da sada kao odrasli, imamo puno veću mogućnost izbora i djelovanja nego što smo to imali kad smo bili mali. A to znači, da svoje želje i potrebe možete zadovoljiti na zdrav način i onako kako to vama odgovara. Na vama je da se naučite brinuti o sebi s ljubavlju i strpljenjem kakvo biste poklonili nekome koga jako volite i do koga vam je uistinu stalo.

Zato, odvedite svoju “unutarnju djevojčicu” na sladoled, kupite joj haljinu koja joj se sviđa, dopustite joj odmor kad joj bude potreban, odvedite je na ples da se dobro zabavi, naučite je reći “Ne” kad je to potrebno…

Ponešto o nepoželjnim osjećajima…

Često spominjemo frazu “negativni osjećaji”. Pod tim podrazumijevamo uglavnom različite varijante ljutnje, tuge i straha. Teški osjećaji ljudima su uglavnom nepoželjni, ali oni nisu negativni – dapače, potrebni su nam. Što je negativno u tome da smo tužni zbog nečega što smo izgubili? I što je negativno u tome da se ljutimo kad osjetimo nepravdu i bol? Zamislite život bez ljutnje. Svi bi nas mogli gaziti i maltretirati. Čovječanstvo ne bi opstalo da u sebi nemamo prirođenu agresiju. Strah nam služi za preživljavanje, upozorava nas na opasnost.

Proces tugovanja za gubitcima iz djetinjstva

Tuga i ljutnja usko su povezane, i gotovo je nemoguće da idu jedna bez druge. Budući je tuga toliko bolna, većina ljudi izbjegava ulaziti u taj osjećaj. To ima za posljedicu da je se nikako ne možemo riješiti u životu. Koliko god bježali, ona “trči za nama” i sputava dobre osjećaje.

Iako vam se može činiti da u sadašnjem trenutku nemate što oplakivati, iz vašeg pisma mi je jasno da imate razlog tugovati za bolnim gubitcima iz djetinjstva. Zbog roditelja kakvi su bili i okolnosti u kojima ste živjeli, doživjeli ste gubitak sigurnosti, dječje neopterećenosti, ljubavi i pažnje, veselja i spontanosti. Sigurna sam da ćete moći i sami nastaviti ovaj popis. Zato sebi trebate dopustiti proces tugovanja i za njega imati strpljenja. Ako suze sada ne dolaze, nije važno, slušajte signale svog tijela takvi kakvi sada jesu i poštujte ih.

Uzmite vremena za sebe, napravite neku vježbu opuštanja, i uz laganu glazbu dopustite svojim mislima da slobodno idu i osjećajima (kakvi god bili) da se slobodno pojave. Pisanje je ljekovito, zato pišite dnevnik svojih osjećaja, razmišljanja, snova. Jedna od moćnih psihoterapeutskih tehnika je pisanje pisma osobama koje su nas povrijedile. Pišite pismo roditeljima i u njemu navedite sve što osjećate i mislite, kao i sve ono što ste osjećali kao dijete. Nije važno hoćete li to pismo poslati, spremiti ili potrgati, važno je izraziti trenutne misli i osjećaje.

Tijekom ovog teškog razdoblja ponovnog oživljavanja bolnih osjećaja i uspomena, važno je da se dobro pobrinete za sebe. Radite sve ono što vas veseli i daje vam energiju. Bavite se aktivnostima u kojima uživate. Važno je da ova odluka ne ostane samo prazno obećanje, već da stvarno to i radite.

Nekad su tuga i duševna bol toliko jake da nam se čini, ako je sebi dopustimo, kako nikad nećemo izaći iz tog teškog osjećaja. Dobra vijest je da tuga ima svoj početak, sredinu i kraj. Kad nešto ili nekog izgubimo, svi moramo proći kroz te faze. Ako se pravimo da je sve ok, da nam “nije ništa”, da “nema potrebe plakati, jer smo dovoljno snažni”, tuga će zauvijek ostati s nama i ometati životno veselje. Kraj tugovanja dogodit će se onda kad integrirate i prihvatite sve što ste otkrili o svojoj boli i svojim gubitcima. Tada, kada rane zacijele, osjetit ćete kako svoju životnu energiju počinjete usmjeravati prema pozitivnim i vedrim stvarima u vašem životu.

Kako se nositi s ljutnjom?

Ljutnja je emocija kao što su to veselje ili strah, nije ni dobra ni loša – ona naprosto jest. Ljutnja je signal koji vam govori da su ugrožene vaše potrebe, da vam se dogodila nepravda. Puno ljudi boji se vlastite ljutnje, jer je ne poznaju i ne znaju kako je izraziti, a da ne naštete drugima. Čest razlog tome je taj što je ljutnja tabu tema, zabranjeni osjećaj u obitelji u kojoj su odrasli. Sigurno su vam poznate rečenice poput “Prestani se ljutiti!”, “Ružna si kad se ljutiš!”, “Dobre djevojčice se ne ljute”. Nekad je ljutnja rezervirana samo za roditelje, pa kad djeca pokažu svoj bijes, roditelji kažnjavaju. Ljutnje se nekad bojimo, jer se sjećamo kako je bila zastrašujuća i razorna, iz pogleda bespomoćnog djeteta prema bijesnom roditelju. I zato više nikad ne želimo osjećati ono što smo u djetinjstvu osjećali.

Ako potisnutu ljutnju ne izražavate postoji mogućnost da ćete, kao što ste rekli “eksplodirati”, a tada ljutnja postaje nekontrolirana. Zato, dozvolite sebi da budete ljuti. Pričajte o svojoj ljutnji ljudima koje imaju razumijevanja za to, udarajte jastuke svom snagom i pritom duboko dišite, vičite na sav glas. Ako upišete boks ili neki sličan sport dobit ćete višestruko za sebe: osjetit ćete vlastitu snagu, izbacit ćete veliki dio napetosti iz tijela i poboljšati raspoloženje (poznato je da fizička aktivnost pozitivno utječe na kemiju u mozgu i da se nakon nje osjećamo dobro i raspoloženo).

Vaša ljutnja može vam pomoći da preokrenete strah i krivnju sa sebe, na one kojima treba biti upućena – roditelje. Preokrenite izjave poput “Roditelji su mi pokvarili čitav život” u “Više neću dopustiti roditeljima da utječu i kvare mi život”. Vježbajte ove izjave sama sa sobom ili ako je moguće izrecite ih roditeljima.
Upravljanje strahom

Strah i ljutnja (bijes) su suprotnosti. Kad smo ljuti, manje se bojimo. To je ono poznato stanje “Kad mi pukne film, imam snage i mogu učiniti što god treba!”. Sigurno ste doživjeli situacije kad ste bili jako bijesni na nekoga i svoj bijes pokazali – unatoč tome što ste istovremeno bili prestrašeni. Kako biste smanjili strah, važno je da vježbate izražavati svoju ljutnju. Kroz to ćete osjetiti vlastitu snagu i strahovi će se umanjiti.

Osim toga, možete pisati svega čega se bojite, od čega strepite. Strahovi za budućnost su iracionalne automatske misli i najčešće nisu točne. Budući nam se čine kao istine opasne su, jer nas vode ravno u pesimizam i depresiju. Zato ima smisla zapisivati ih i sa svojim psihoterapeutom razgovarati o tome.

Rješavanju problema često prethodi konfuzija, u kakvoj se vi trenutno nalazite. Unatoč tome, na pravom ste putu. Iako je ponekad teško “kopati” po bolnim osjećajima, i to je dio procesa “ozdravljenja”. Zabluda je vjerovati da ćete jednom u budućnosti biti u potpunosti oslobođeni tjeskobe, straha ili zbunjenosti. Nitko nije. Važno je znati da vas vaše teške emocije i crne misli neće moći kontrolirati kao prije. Naučit ćete strategije kako ih prevladati i njima upravljati. I kao što vaš psihoterapeut ima strpljenja za postupnost vaše promjene, imajte i vi.

Sretno!