Kad um trenira mozak – uloga kvantnog promatrača

02. 06. 2017

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije

Naš um može istrenirati mozak. Moje osobno dugogodišnje istraživanje potvrđuje mi da, kao što mogu graditi svoje mišiće tijela kad redovito vježbam, na potpuno isti način mogu mijenjati postavke i programe svog mozga.

Naše automatske reakcije i sva naša ponašanja su naučena. Osjećati strah kad nas šef ili klijent kritizira naučena je reakcija. „Ne moći“ se suzdržati od ispada bijesa naučena je reakcija. Da biste mijenjali programe u svojoj glavi morate se prvo odvojiti od programa, prestati bit program.

To znači shvatiti: „Ja nisam moja misao. Ja nisam svoje ponašanje.“ Vi niste reakcija, vi nesvjesno birate svoje reakcije. To znači da kad osvijestite ovaj nesvjesni automatski proces, dolazite u mogućnost svjesnog biranja reakcije i ponašanja. A to pak znači biti u kontroli tj. imati kontrolu nad svojim životom i emocijama. A to je dobro. To je jako dobro. Postajete promatrač i kreator svakog pojedinog trenutka u svom životu, prestajete bit žrtva događaja iz vaše okoline.

Za ovakav život potrebno je neprestano osvještavanje sadašnjeg trenutka – biti sad i ovdje, te svjesni kontakt sa sadržajima koji su u vama (misli, osjećaji i senzacije u tijelu) te s onim što je izvan vas, što se događa u vašoj okolini.

 

 

Fred Alan Wolf, Američki teoretičar fizike, specijaliziran za kvantnu fiziku i poveznicu između fizike i svjesnosti kaže: „Ono što čini stvari, nisu druge stvari. Stvari čine ideje, koncepti, informacije. Što bi se trebalo dogoditi da stvorimo pomak od frktanja nosom do smješka? Svjesnost i namjera.

Ono što možemo „promatrati“ posljedica je naših djelovanja. Mi djelujemo „promatrajući“. Moramo izazvati ili prouzročiti događaj kako bismo ga uopće promatrali. Promatranje ili mjerenje podrazumijeva inteligentnog promatrača, um sposoban za razmatranje, a time i za primanje dojmova ili percipiranje stvari. I to je ono što čini pomak od bilo čega mogućeg do nečega stvarnog. Drugim riječima, promatranje je nužni stvaratelj stvarnosti. To govori u prilog ideji da „stvaramo vlastitu stvarnost“ i da su kvantna fizika i svijest povezani.

Znanje o osjećaju i samo osjećanje jedno su drugom komplementarni. Tako će znanje koje imate o svom osjećaju promijeniti taj osjećaj. Da bismo otpustili tu patnju, moramo shvatiti da smo je sami stvorili. Nada postoji ako se odlučimo nadati. Mi jesmo kreatori ovog svemira. Oblikujemo njegovu sirovinu u svoje fantazije, koje zovemo Stvarnost.“

 

 

Biti promatrač ne znači postati hladan i nesenzibilan. To znači manje vezivanja za ljude, stvari i situacije, a to znači biti manje ovisan o okolini. To znači ostati nepristran, pustiti svijet da ide svojim putem. A to pak znači da je moje bivanje sretnom manje ovisno o vanjskim faktorima: „Ja mogu biti dobro i sretno, iako oko mene nisu savršeni uvjeti.“ To znači biti slobodan.

 

Biti aktivni promatrač znači hodati kroz život kao da ste upravo sad pali s neke planete na Zemlju, znatiželjno promatrati ljude i situacije, bez osude i unošenje vlastitih stavova. Samo promatrati i ostati začuđen. „Vidi kako se ovaj sad ponaša? Gle kakva je ovo situacija? Zanimljivo…“ Kad osjetite neki osjećaj i imate potrebu reagirati (na loš način) zaustavite se prije nego ste reagirali i usmjerite svoju pažnju na unutarnju senzaciju: „Sad osjećam… Sad sam svjestan/svjesna…“ Ako ste zabrljali, što je normalno u procesu učenja i vježbanja, uzmite papir i olovku navečer tog dana i pišite što ste pogrešno učinili i što ćete drugi put drugačije. I onda sutra ponovno… Pisanje je važno, kroz taj proces odvajamo misli od vlastitog identiteta. Sve postaje jasnije.

 

Ovo je vještina i postiže se stalnim treningom – svoje usmjerene pažnje i kontakta s onim što je, umjesto pasivnog prepuštanja automatskim osjećajima, mislima i ponašanjima; prepuštanja liniji manjeg otpora. Ovaj proces je težak. Teško je kao što je teško narkomanu ne uzeti još jedan šut, ovisniku (o bilo čemu) odoljeti onome: „Još samo ovaj put“. Teško je, jer sad odjednom morate učiniti nešto novo i potpuno drugačije. A mozak ne voli drugačije. Teško je kao što nam je teško ustati s udobnog, mekanog, toplog kauča i otići u teretanu, kroz hladni večernji grad. A koliko se isplati… ne mogu vam opisati.

 

Ostali članci iz rubrike “S psihoterapijskog kauča”

 

coaching savjetovanje centar uspjeha

Savjetovanje/coaching s Irenom Jurjević

irena@centaruspjeha.com

091/5987683

 

 

 

Ostavi komentar